NASLOVNICA   |   O Savezu   |   Programi i projekti   |   Naše organizacije   |   Linkovi   |   Kontakt   |   English

Je li zakon o priznanju znakovnog jezika ono najbolje što gluhi mogu dobiti od države?

Kakva prava ostvaruju američki gluhi i nagluhi po Zakonu "ADA"?

U većem broju država Europe i svijeta donesen je ili se priprema zakon  o priznavanju i uporabi znakovnog jezika gluhih. I pojedine zemlje iz susjedstva donijele su takav zakon. Nedavno smo na hrvatski preveli vrlo detaljan i pravnički stručno izrađen Zakon o uporabi slovenskog znakovnog jezika. Njime gluhi Slovenci dobivaju pravo na 30  sati besplatne usluge znakovnog tumača godišnje, odnosno 100 sati, ako im je tumač potreban za obrazovanje.
I Hrvatska će trebati što prije zakonski regulirati ovo područje pa mi iz Saveza moramo razmisliti što predložiti zakonodavcu, kakva prava tražiti od države. Željeli bismo da naš zakon bude bez nedostataka kakve smo uočili u zakonima drugih zemalja, pa i u slovenskom.

Prigovori postojećim zakonima o znakovnim jezicima gluhih

Prvo što pada u oči u europskim zakonima jest činjenica da čitav problem komunikacije s gluhima svode na znakovni jezik pa jedino što se gluhima i nagluhima nudi jest pravo na besplatno korištenje usluga tumača znakovnog jezika.
Svi ti zakoni polaze od naivnih (i pogrešnih) pretpostavki o znakovnom jeziku kao »prirodnom jeziku gluhih«, kao »potpunom jeziku s jednakim izražajnim mogućnostima poput svih drugih jezika«, kao »jedinom jeziku kojim se gluhi služe«, kao jeziku koji može zamijeniti nacionalni jezik. Na tom temelju ovi zakoni instaliraju tumače kao jedine eksperte koji su u stanju kontaktirati s gluhima, postavljaju ih kao posvećene posrednike između gluhih i šireg društva.
Činjenice su drugačije: znakovni jezik nije ni jedino, ni za većinu gluhih i nagluhih najznačajnije sredstvo komunikacije, pogotovo ne za potrebe obrazovanja i informiranja. Kao jezik bez pisma i riječi, znakovni jezik ne može biti cilj ni konačan domet u komunikaciji s gluhima, u njihovu uklapanju u kulturu današnjeg društva.  Obrazovanje bez pismenosti u današnjem društvu je apsurd.
Odraslim gluhima (pripadnicima zajednice gluhih) znakovni jezik je samo jedan slikovit, brz, njima drag ali nesavršen sustav za sporazumijevanje na razini jednostavnih, svakidašnjih razgovora. Malenoj, prelingvalno gluhoj djeci znakovni jezik može biti značajno sredstvo za prvu komunikaciju i stvaranje općih jezičnih koncepata. Ali ništa više. 

Gluhi pod skrbništvom tumača

Zakoni o priznavanju i uporabi znakovnih jezika, utemeljeni na spomenutim zabludama, čitavu komunikaciju s gluhima prenose u nadležnost tumača. Samo oni znaju, mogu, smiju kontaktirati s gluhima. Nikakvih obveza ni angažmana, nikakvih pravila ili preporuka za komuniciranje s gluhima i nagluhima ti zakoni ne daju nikome, osim njima, tumačima. Ni državni organi, ni javne službe, ustanove, poduzeća, ni bilo tko, ne mora ništa raditi za ostvarivanje prava gluhih na sporazumijevanje, informiranje, dalje obrazovanje i uključivanje u društvo. Sve bi se to, valjda, trebalo ostvariti s onih  nekoliko desetaka sati godišnje, kad će tumači gluhe voditi za ruku i znakovima im prevoditi što im čujući svijet želi reći.

Amerika ima bolji pristup i učinkovitiji zakon!

Sjedinjene Države imaju jedan sasvim drugačiji sustav, kako po opsegu i raznolikosti prava i usluga koje gluhi i nagluhi dobivaju, tako i po činjenici što se zakonom ne nudi samo «milodar» iz državnog proračuna za plaćanje tumača, već se cijeloj naciji, svim društvenim snagama (javnim službama, poduzećima i građanima) detaljno propisuje ponašanje, nameću obveze u svrhu ostvarivanja prava gluhih i nagluhih da se bez barijera i diskriminacije maksimalno uključuju u sve djelatnosti društva. A pravo sudjelovanja nije samo deklarativno, na papiru  – već država nudi i konkretnu, sudsku zaštitu. (Ta zaštita ide dotle da gluhi npr. mogu tužiti televiziju zato što organizira natjecanje  poput »Tko želi biti milijunaš«, u kome oni ne mogu ravnopravno sudjelovati, jer pravila igre predviđaju uporabu običnog telefona).  

»The Americans with Disabilities Act – ADA« (Zakon o Amerikancima s invaliditetom) donesen 1990. godine, prava jamči ne samo gluhima i nagluhima, već svim osobama s invaliditetom.
Zakon detaljno opisuje prava u vezi sa zapošljavanjem, u odnosima s organima vlasti, u korištenju javnih prostora i programa javnih službi, te u primjeni mogućnosti telekomunikacije. (Ovdje ćemo ukratko opisati taj Zakon u segmentu koji se odnosi na gluhe i nagluhe osobe).

Uklanjanje barijera – obveza cijelog društva!

Od koga, na kojim mjestima gluhi imaju i nagluhi imaju pravo tražiti da im omogući sporazumijevanje i sudjelovanje?
Zakon obvezuje sve: urede organa vlasti i sudove, socijalne službe, bolnice, zatvore, policiju, vatrogasce, školstvo, poslodavce (one s preko 15 zaposlenih), športske objekte i udruge,  organizatore javnih skupova, zoološke vrtove… Robne kuće i trgovine, hoteli, kazališta, restorani, banke, muzeji, parkovi, biblioteke, privatne škole – svi moraju osigurati pomagala i prilagoditi način davanja informacija i komunikacije individualnim potrebama gluhih i nagluhih.
Iznimke i odstupanja dopuštaju se samo kad bi prilagodbe zahtijevale nerazmjerno visoke troškove.

Usluge se daju na temelju potrebe i želje gluhog ili nagluhog pojedinca. Zakon zahtijeva da se osoba oštećena sluha izjasni kakve su njene komunikacijske potrebe, što joj najviše odgovara, koju vrst usluge koji način komunikacije, traži. To može biti pisanje (bilješke i dr.),  tumač (znakovni ili oralni, s pravom gluhe osobe na izbor tumača), slušno pomagalo ili telekomunikacijske sprave. U ovome je značajna razlika prema europskim zakonima koji svim gluhima i nagluhima nameću samo znakovni jezik i  «ovlaštenog» tumača!
U SAD, gluhi koji treba na sud zatražit će da mu sud osigura ovlaštenog i besplatnog tumača. Članovi obitelji ili prijatelji mogu gluhoj osobi biti tumači na sudu, s tim što nemaju pravo na novčanu naknadu za to. Gluha osoba može tražiti besplatnog ovlaštenog tumača čak i za  sporazumijevanje s vlastitim odvjetnikom. Zbog gluhoće nitko ne može biti oslobođen obveze sudjelovanja u poroti. Sud će gluhom porotniku besplatno osigurati tumača, ili pomagala za komuniciranje.

Ustanove koje nude smještaj, poput hotela, moraju osigurati mogućnost korištenja pisaćih telefona (koji su u SAD i danas u širokoj uporabi, uz računala i faksove) svuda gdje čujući korisnici imaju na raspolaganju obične telefone. Najmanje jedan telefon za gluhe mora biti instaliran u robnim kućama, u bolničkim čekaonicama, na stadionima, u kongresnim i sličnim centrima, u zračnim lukama i u bilo kojoj zgradi s više od četiri javna telefona.

Kinematografi ne moraju prikazivati filmove s titlovima, ali sva druga mjesta gdje se daju informacije preko filma ili TV moraju omogućiti čitanje (skrivenih)  titlova ili ponuditi tumača. Na prezentacijama u hotelima ili na konferencijama obvezno treba osigurati pomagala gluhima i nagluhima. Čak i u nekim kinima gluhim posjetiteljima danas se nude naprave u obliku malog ekrana, koji gluhi gledatelj ima uz svoje sjedište pa s njega čita riječi glumaca.

U zdravstvu posebno rigorozni zahtjevi u korist gluhih/nagluhih. Bolnice koje dobivaju sredstva od države, ali i privatne klinike, moraju im osigurati ravnopravnost u korištenju svih usluga koje pružaju. Dužne su pobrinuti se da gluhi pacijent bez problema i besplatno komunicira s liječnicima i sestrama, i to na način koji on odabere: pisanjem, čitanjem s usta, uz pomoć bolničkog  tumača - a ako ga ne razumije, onda vanjskog tumača.

Ako bolnička soba gdje boravi gluhi bolesnik ima televizor, bolnica se mora pobrinuti da bude s dekoderom koji omogućuje čitanje skrivenih titlova. Bolnica gluhom pacijentu također mora dati na raspolaganje pisaći telefon za gluhe. Predavanja za pacijente u bolnici moraju biti dostupna i gluhima. Gluhoj osobi koja se prijavljuje za takva predavanja bolnica je dužna osigurati tumača.

Ako znaš raditi – nije važno možeš li čuti! - ADA zabranjuje svaku diskriminaciju u postupcima podnošenja molbi,  zapošljavanja, otpuštanja, određivanja plaća, napredovanja u poslu ili ostvarivanja bilo kojeg prava na temelju zaposlenja. To znači da kod razgovora radi zapošljavanja gluha osoba ima pravo na prilagođenu komunikaciju pa ako želi i na kvalificiranog tumača. Ako provjera u postupku za zapošljavanje uključuje govorni test, poslodavac mora gluhom kandidatu omogućiti da dobije odgovarajući test u pisanom obliku.

Gluha osoba treba biti u stanju obavljati glavni dio svog posla bez tuđe pomoći. Poslodavci pak moraju promijeniti način obavljanja nekog radnog zadatka, ako će time gluhoj ili nagluhoj osobi omogućiti da svoj posao radi. Ako je npr. odgovaranje na telefonske pozive jedan mali dio radne obveze, a ostale poslove gluha osoba može samostalno obavljati, tada će primanje telefonskih poziva poslodavac prebaciti na nekog drugog zaposlenika.

Napomene na kraju

Zaključujući ovaj krajnje sažet prikaz prava koja gluhi u SAD ostvaruju na temelju zakona ADA, ne zalazeći u zanimljive detalje o primjeni tog Zakona i o brojnim sudskim rješenjima kojima su prava gluhih obranjena (o svemu tome moguće je iz literature i s Interneta dobiti podatke), želimo samo istaknuti nekoliko važnih načela američkog zakona:

1. po ADA gluhi i nagluhi prava na informacije i tumačenje ostvaruju na temelju vlastita zahtjeva i to na način koji pojedincu najviše odgovara. Nema tu prisile (kao u europskim zakonima) da bi tumači znakovnog jezika bili jedino moguće rješenje, već gluhi imaju pravo i na komunikaciju pismom, pomagalima i dr. Maksimalno je osigurano pravo na izbor tumača koji gluhoj osobi odgovara, nema  zabrana da prijatelji i rodbina, koji se s tom osobom najbolje sporazumijevaju, pomognu kao tumači, a pogotovo nema birokratskog apsurda (kod nas poznatog) da samo osobe s visokom školskom spremom smiju biti tumači za gluhe.
2. iako američki zakon nudi mnogo više od europskih zakona, on ne opterećuje toliko državni proračun, jer su obveze i troškovi raspodijeljeni na širok krug ustanova, poduzeća i službi, zapravo na čitavo društvo, koje ima dužnost, u smislu načela o jednakosti i ljudskim pravima, prihvatiti građanina s invaliditetom i u razumnim se granicama prilagoditi njegovim potrebama i mogućnostima.
3. ako se i ne možemo nadati da će naš zakon ponuditi sve mogućnosti i  sva prava našim gluhima i nagluhima poput zakona ADA, mi očekujemo da će naši zakonodavci proučiti taj zakon i tražiti elemente koji se mogu kod nas primijeniti. Potrebno je, dakako, konzultirati i naše gluhe i nagluhe te njihove organizacije, jer ne bi bilo u redu da zakon kroje (kako se to događalo u nekim drugim državama) stručnjaci raznih struka koji ne znaju mnogo ni o komunikaciji nas gluhih i nagluhih ni o stvarnim poteškoćama koje susrećemo u dodiru sa svijetom koji čuje.

Autor članka:

Andrija Žic, dipl.pravnik

Uključite se! Komentari i konstruktivni prijedlozi su dobrodošli putem e-maila

Copyright  © 2010. | Hrvatski Savez gluhih i nagluhih | Zadnja izmjena: 18.01.2010. A. Bakan